Evo nas, opet ista ekipa u istoj galeriji. Ovoga puta nam se prikljucio i Vinicio, stvarno ljepo drustvo, tri fiorentinca, amerikanac rodom iz Firenze, kolumbijka, poljakinja i hrvat.
Ovo je veliki prvijenac za mene, na vidjelo izlazi moja studija iliti proucavanje antropozofije. Na izlozbi postavljam instalaciju ‘Dio sono Io’, koliko je ona interaktivna razumjeti ce oni koji su je znali gledati. Instalacija je radjena posebno za ovu galeriju, postavljena na mjesto predvidjeno za nju, prakticki ogradjena sa prednje i zadnje strane. Mjesto koje ce je ispuniti posebnom snagom. Separirana od ostatka galerije zeli reci koliko je svaki covijek, narod bi rekao otok. Za mene zivot, ovaj zemaljski, je umjetnicka manifestacija duse jer na kraju i nase misli su kreirane prema nasem duhovnom stanju. Vjerujem da nisam jedini koji tako misli, vjerujem da ce se ovdje prepoznati i mnogi drugi. Da li je u tome ta interakcija. Ako dopustimo reci da u umjetnosti opcenito ljudski duh uzvisuje materiju, moramo priznati da i umjetnicko dijelo uzvisuje ljudski duh.
A sada kada bi isao pricati o velikom Bijelom mogao bi spomenuti samo jednu modernu bajku autora Ermanno Bencivenga koji pise o malom djetetu koje sijedi pokraj prozora i igra se sa praznom stranicom papira, potpuno bijelom. U sljedecem trenutku od te iste stranice nastaje avion i polijece sa prozora odapet rukom dijeteta. Tako leti i leti slobodana upoznavajuci svijet dok sve njene prijateljice ispisane vaznim rijecima budu zguzvane i pretvorene u pepeo.
