Turska Kupelj, Ulica Cara Dusana, Beograd. Nevjerojatan prostor, velik, inspirativan, kao stvoren za studio. Ovdje nas par radimo, snimamo kratke videee, neki puta spavamo i uglavnom dobro se provodimo. Moj dragi prijatelj i multimedijski umjetnik u to vrijeme i profesor na Saci-u u Firenze Dejan Atanackovic / koji je ujedno i voditelj projekta/ me zainteresirao za reciklazu te mi napomenuo kako se u Beogradu reciklira vrlo malo materijala i da je to veliki problem. Ako je veliki, meni se nece biti problem pozabaviti time. Jos je pala ideja da bi mogli pozvati TV na intervju. Odlicno. Sljedeci korak je bio odlazak na glomazni otpad, a tamo oh, nema sto nema. Prvo sam se dohvatio velike cetke za pranje ulica pa starih auto guma, koluta za namatanje kabela, sjedala od automobila itd. Ljudi su to natovarili na kamion i vozi. Kada je sve bilo istovareno u Kupatilu krenuo sam mazati ruke, masinskom masti i neznam cega sve nije bilo. I tako nekih tjedan dana. Cijelo vrijeme smo uglavnom provadjali tamo, a najvise Leonardo i ja. On je veliki slikar, fiorentinac, pa su mu i slike bile velikih dimenzija, sjecam se. Dosao je autom iz Firenze dok smo mi drugi dosli busom tako da smo obisli Beograd uzduz i popreko. Ali ipak voznja taksijem je bila najbolja, dignes ruku, staje odmah a oko brzine nema problema. Za sto mi nije trebao nikakav prijevoz u ovom gradu je put do hotela, smjesten na Dorcolu, kao stvoren. Par dana prije same Izlozbe je dosla TV, snimili su interviju samnom gdje sam ja, na naravno na tecnom engleskom, educirao nase susjede kako i sto poduzeti u vezi reciklaze. Kako zivijeti kvalitetnije i biti savjestan gradjanin. Vecer izlozbe je protekla u najboljem redu, otisli smo na veceru.
U medjuvremenu umjetnica i moja dobra prijateljica Jana Stojakovic snima video koji kasnije cini dio instalacije koju postavlja u Turskom Kupatilu. Atmosfera je velicanstvena, kreativnost frca na sve strane.
