Notte Bianca je veliki tulum u Firenze, osim sto je vecina ducana i njima slicnih otvoreno cijelu noc tu je i provod. Dj-i stavljaju pulteve na ceste i nogostupe, galerije su otvorene, umjetnicki studiji, ljudi su skroz izmijesani oni koji bi setali gradom u podne i kruzili po ducanima sa onima koji se iskradaju samo nocu i kruze po clubovima i rupama. Sveopce ludilo. Kao i mnogo puta najveci tulum je na OltrArno tj. preko rijeke, tuda se i mi sunjamo. Znam da smo vecinu veceri proveli Veljko , Lea i ja i to na Santo Spirito. Iz stana u prizemlju su iznjeli zvucnike na prozore dok je netko vrtio ploce , cijela piazza je bila na nogama No standing Only dancing. Ja drugi dan postavljam instalaciju-performans, ‘Pescatore Sarcastico’, to ce biti zanimljivo. Mislim da sam skoro direktno sa tuluma isao tamo, pokupio doma stvari i na posao. Jos su ljudi bauljali po cesti dok je sunce peklo ko’ ludo, i evo jedni od njih Carolina i Vale. Proveli su neko vrijeme samnom vjerojatno su mislili da ce moci izdrzati ali uskoro su odustali i ciao. Performans je zuzeo mijesto pokraj Rijeke Arno, skoro odmah do Ponte Vecchia. Poceo sam sa mosticem kojeg sam presvukao u Bijelo, zatim sam presvukao i potok u Bijelo. Ljudi koji su tu iznad prolazili i vjerojatno jedva cekali da zaspe, malo im je jasno o cemu se tu radi. Dosao je Mirko, on je najbitnija karika u ovom performansu tako da smo poceli sa sminkanjem tj. obukao sam i njega u Bijelo. Zelio sam da on bude Bijela Noc, vrhunac estetike, platforma otvorena za svaku intervenciju. Po karakteru je potpuno odgovarao i uklapao se u pricu koju sam pricao jer ta prica je interpretirana kroz dvije razlicite ideologije, njegovu i moju, a zavrsava isto. To sto je on imao bijeli stap u ruci i drzao ga kao da peca zeli samo pokazati koliko je u stvarnosti potrebno biti uhvacen. Koliko je u stvarnosti potrebna zelja da se otvoreno stane pred nekoga u cijeloj svojoj apsolutnosti i kaze Ja. Taj, jedan od najintimnijih trenutaka zaokruziti ce nase postajanje.

Posto je to bio drugi dio Bijele Noci cijeli taj hepening je potrajao cijeli dan i u noc. Bilo je tu jos umjetnika koji su se predstavljali raznim performansima itd. Zabavili smo se.

Jos jedan ‘Outside Project’ meni najdrazi projekt i workshop koji pratim. Ovaj puta sa nama je velika umjetnica i profesorica sa Accademia di Belle Arti di Firenze, naravno osim voditelja i organizatora projekta Dejana Atanackovica mog dragog prijatelja i multimedijskog umjetnika a to je Angela Nocentini. Osim mog pojedinacnog rada instalacije ‘Corpi Sognanti’ participiram meni vrlo zanimljivu temu na kojoj sam vec radio ali ovaj puta i sa vrlo zanimljivim popratnim sadrzajem a to je druzenje sa beogradskim manekenkama. Ekipa umjetnika iz Firenze i ja naravno, odlazimo u Pancevo u velika skladista elektronskog otpada i biramo, kako bi od njega radili odjevne predmete a na samom kraju i organizirali modnu reviju i to za Noc Muzeja. Vrlo zanimljivo za nas a i za publiku koja je u noci muzeja mozda navikla na drugi tip umjetnosti. Prostor u kojem ce se sve ovo odviti je nezamijenjiv, Tursko Kupatilo. Nevjerojatan prostor, naravno napusten, sa brdo prolaza i prostorija i ogromnim bazenom u kojem je revija.



Pokupili smo dovoljno materijala i sve je moglo poceti, zenski dio ekipe je naravno bio odusevljen time a i muski, moram priznati. Kao studio smo koristili Modernu Galeriju u Pancevu, jedan jako lijepi prostor gdje smo po zavrsetku organizirali prvu probu revije i gdje je bilo sve puno novinara i televizije koja je vrhunski popratila dogadjaj.


Sa nama je dosao i svijetski poznati koreograf i profesionalac u modernom i klasicnom plesu Virgilio Sieni koji je kruzio samnom Novim Beogradom. Cijelo to vrijeme radim na dvije strane u Pancevu i u Turskom Kupatilu u Begesu gdje slazem instalaciju. U tome mi pomaze predivna djevojka Borika, beogradjanka. Postavljenje izlozbe je uvijek najzabavniji i najzanimljiviji tenutak, nekada i zanimljivilji od samog dogadjaja. Stvarno funkcioniramo kao jedno. Neka posebna kemija. Ovdje je realiziran san koji prelazi sa osjeaćaja u materiju, koristeći ljudsko tijelo i sjenu preko kojih dotiće savršenost forme. Studiram život u jednom od kvartova Novog Beograda i absorbiram osjećaje (zvukove i slike) da bih stvorio kompleksnu kompoziciju, simbiozu svjetla, ljudskog tijela i zvuka naroda.
Uglavnom doslo je more ljudi i bili smo valjda najpopularnija lokacija u gradu, osiguran provod. DJ, revija, izlozba cuga, druzenje di ces vise. Uopce neznam u kojem clubu smo zavrsili po zatvaranju izlozbe. Jos sam par dana prije imao rodjendan sjecam se i nevjerojatno ali Leone prijatelj iz Firenze koji je bio samnom u Begesu ima na isti dan, to je nevidjeno.

Izlozba ‘Garden Art’ je bila dio Fiorentinskog projekta tj. Dana kada su svi umjetnicki studiji i povijesni vrtovi otvoreni 24 sata. Ja nisam bio prisutan zamolio sam Nelu da objesi moje slike tako da o samom otvorenju i nemam sto za reci. Ovdje predstavljam seriju slika ‘Burned Cityes’ gdje opet koristim bijelo kao vrata koja su otvorena svakome tko zeli uci. Nekako me ta crna kojom zelim prikazati nemir opet skroz smiruje. Znam da je ovdje, znam da se siri, znam da kapitalizmu nema premca. Ti gorostasi koji se protezu i svako jutro su sve veci nam ipak gledaju u ledja, a to samo zato sto smo okrenuti na drugu stranu. Zato sto smo se okrenuli prema sebi i tamo trazimo hram u kome cemo se pokloniti.

Evo nas, opet ista ekipa u istoj galeriji. Ovoga puta nam se prikljucio i Vinicio, stvarno ljepo drustvo, tri fiorentinca, amerikanac rodom iz Firenze, kolumbijka, poljakinja i hrvat.

Ovo je veliki prvijenac za mene, na vidjelo izlazi moja studija iliti proucavanje antropozofije. Na izlozbi postavljam instalaciju ‘Dio sono Io’, koliko je ona interaktivna razumjeti ce oni koji su je znali gledati. Instalacija je radjena posebno za ovu galeriju, postavljena na mjesto predvidjeno za nju, prakticki ogradjena sa prednje i zadnje strane. Mjesto koje ce je ispuniti posebnom snagom. Separirana od ostatka galerije zeli reci koliko je svaki covijek, narod bi rekao otok. Za mene zivot, ovaj zemaljski, je umjetnicka manifestacija duse jer na kraju i nase misli su kreirane prema nasem duhovnom stanju. Vjerujem da nisam jedini koji tako misli, vjerujem da ce se ovdje prepoznati i mnogi drugi. Da li je u tome ta interakcija. Ako dopustimo reci da u umjetnosti opcenito ljudski duh uzvisuje materiju, moramo priznati da i umjetnicko dijelo uzvisuje ljudski duh.

A sada kada bi isao pricati o velikom Bijelom mogao bi spomenuti samo jednu modernu bajku autora Ermanno Bencivenga koji pise o malom djetetu koje sijedi pokraj prozora i igra se sa praznom stranicom papira, potpuno bijelom. U sljedecem trenutku od te iste stranice nastaje avion i polijece sa prozora odapet rukom dijeteta. Tako leti i leti slobodana upoznavajuci svijet dok sve njene prijateljice ispisane vaznim rijecima budu zguzvane i pretvorene u pepeo.

Galerija Renessans nalazi se u samom centru Firenze tocnije u Via Ghibellina. Predivna moderna galerija koja je prije uredjenja bila renesansna crkva. Kustos u galeriji je jedna lijepa djevojka Monika Lebiedzinska, moja velika prijateljica. Sjecam se da smo tu izlozbu organizirali u relativno kratkom roku posto smo svi imali manje vise pripremljene radove. Kao ekipa smo funkcionirali fantasticno, svi smo bili prijatelji, izlazili zajedno, radili zajedno, uglavnom kreativno kratili vrijeme. Grupa ljudi koju svako zeli u svojoj galeriji, bar smo mislili da je tako.

Na izlozbi predstavljam dvije bronce i jedan patinirani gips, to su moji radovi jos od kad sam bio zaludjen Futurismom. Futurizam nije bio samo pokret nego zivot i nacin zivota. Od muzike, likovne umjetnosti, kazalista, kuhinje, poezije preko proze pa sve do nacina oblacenja. Dinamizam mi je bio glavna preokupacija, kako zaustaviti vrijeme na trenutak, uobliciti ga i ponovo pustiti da tece. Ljubav i forma. Ja mislim, zapravo zelio bih da je tako, da je moj profesor Antonio Di Tommaso imao neki magicni utjecaj na mene. Taj prof. je gorak. Znam da nismo progovorili dvije rijeci u godinu i pola i onda kada je valjda konacno shvatio da mi je skulptura primarna stvar i da dolazim svako jutro prije njega u Aulu poceli smo razvijati komunikaciju. Fiorentinski kipar starog kova sa ‘dusu bi dao za takav studio’ se ipak znao nasmijati, a i mene. Galerija je bila koncipirana tako da je imala i mali bar a za pjenusac se je pobrinula gazdarica, prposna ruskinja.

Turska Kupelj, Ulica Cara Dusana, Beograd. Nevjerojatan prostor, velik, inspirativan, kao stvoren za studio. Ovdje nas par radimo, snimamo kratke videee, neki puta spavamo i uglavnom dobro se provodimo. Moj dragi prijatelj i multimedijski umjetnik u to vrijeme i profesor na Saci-u u Firenze Dejan Atanackovic / koji je ujedno i voditelj projekta/ me zainteresirao za reciklazu te mi napomenuo kako se u Beogradu reciklira vrlo malo materijala i da je to veliki problem. Ako je veliki, meni se nece biti problem pozabaviti time. Jos je pala ideja da bi mogli pozvati TV na intervju. Odlicno. Sljedeci korak je bio odlazak na glomazni otpad, a tamo oh, nema sto nema. Prvo sam se dohvatio velike cetke za pranje ulica pa starih auto guma, koluta za namatanje kabela, sjedala od automobila itd. Ljudi su to natovarili na kamion i vozi. Kada je sve bilo istovareno u Kupatilu krenuo sam mazati ruke, masinskom masti i neznam cega sve nije bilo. I tako nekih tjedan dana. Cijelo vrijeme smo uglavnom provadjali tamo, a najvise Leonardo i ja. On je veliki slikar, fiorentinac, pa su mu i slike bile velikih dimenzija, sjecam se. Dosao je autom iz Firenze dok smo mi drugi dosli busom tako da smo obisli Beograd uzduz i popreko. Ali ipak voznja taksijem je bila najbolja, dignes ruku, staje odmah a oko brzine nema problema. Za sto mi nije trebao nikakav prijevoz u ovom gradu je put do hotela, smjesten na Dorcolu, kao stvoren. Par dana prije same Izlozbe je dosla TV, snimili su interviju samnom gdje sam ja, na naravno na tecnom engleskom, educirao nase susjede kako i sto poduzeti u vezi reciklaze. Kako zivijeti kvalitetnije i biti savjestan gradjanin. Vecer izlozbe je protekla u najboljem redu, otisli smo na veceru.

U medjuvremenu umjetnica i moja dobra prijateljica Jana Stojakovic snima video koji kasnije cini dio instalacije koju postavlja u Turskom Kupatilu. Atmosfera je velicanstvena, kreativnost frca na sve strane.