Na grupnoj izlozbi ‘Land Art’ na kojoj svoje video radove stavlja i poznati Argentinski redatelj Patricio Schwaneck predstavljam cetiri rada iz serije ‘Ritam Industrije’ i jedan ‘Pejzaz’. Patricio nije mogao biti prisutan tako da je njegov dio posla preuzela njegova zena/moja sestricna/ glumica Una Siranovic. Ovo je bila nasa prva suradnja na nekom projektu i u svakom slucaju sam odusevljen njenom predanoscu i stilom kojim je to odradila.


U sklopu grupne izložbe u Galeriji Jogurt predstaviti ću dio serije radova kao rezultat jednog osvrta na tako zvano zdravo rezoniranje. Koncept je proizašao iz osvrta na višestruko konzumiranje industrijalizacije te zanemarivanje prirodne i primitivne snage koja nas pokreće, čime sve dublje tonemo u iluziju novih medija. Mi smo se, doduše, oteli prirodi, ali mora da smo ipak nešto sa sobom ponijeli. Utjecaj na samu filozofiju najljepse je docarao Goethe: ‘Onaj kome, priroda pocinje otkrivati svoju ocitu tajnu, osjeca neodoljivu ceznju za svojim najdostojnijim tumacem, umjetnosti’.Povezanost sa Land Art umjetnosti koja je nastala krajem 60-tih godina je neosporna, to su skulpture velikih dimenzija, teske, u nekim trenucima repetitivne forme ali i sa pola stoljeca vise drame.

Prostor galerije Jogurt je pomno izabran radi svoje velicine i povijesti samog prostora. Suradnja sa mladom kiparicom i voditeljicom galerije Ivom Cepanec je protekla izvrsno.

Za Noc Muzeja u Starome Gradu je bilo toliko hladno da bi se posramili i u Samoboru. U jednom dijelu muzeja je bila postavljena moja izlozba a u drugom je bila dokumentarna izlozba sto godina vatrogastva koji su u ovim predjelima jednaki herojima. To je inspiriralo i jedan moj rad koji kao skulptura ima moju umjetnicku viziju a ujedno u sebi nosi jednu veliku dramu. Organizacija od strane muzeja je bila savrsena tako da smo usprkos hladnom vremenu bili dobro posjeceni.

Naziv izložbe “Figura” samo po sebi odaje sve ukupni koncept izloženih radova. Kroz moj interes i studiju antroposofije, kako je vole zvati nauke, na površinu je isplivalo njeno pravo lice. Osim dvije instalacije “Dio sono Io” te “Creazione I” postavljeni su i radovi koji su nastali u suradnji dva dječaka vezana uz kolica. Triptih je nastao u suradnji sa djecakom Rafaelom koji boluje od cerebralne paralize. Ovim radom ja ulazim u mogao bi reci onaj tajanstveniji dio antropozofije a to je zivcani sustav. Njegova omiljena podloga za crtez je koverta a poznavajuci njega i njegov nacin komunikacije to sigurno ima znacenje. Da li je to jednostavno ‘Put’ koji projecira beskonacne spirale koje opet proizlaze iz misli(mozga), mozda je to njegov izlaz, njegova paralelna realnost. Na kraju covjek je ipak vise svoja destinacija nego svoja sadasnjost. Spirala kao svemir, nemoguce za jedog kipara je ne suociti se sa svim pokretima i problemima kojima spirala odise. Koristeći kao platno njegove misli, tjeskobu i veselje, koje sadrže te kružnice i spirale te slikanjem preko njih golom rukom stavljam se u poziciju i direktan kontakt s njegovim osjećajima. U sredinu postavljam skoro potpuno bijelu površinu kako bi publika mogla ući u taj svijet te kako bi projecirali svoje misli, tjeskobe i veselje na njoj. Traziti inspiraciju i umjetnicke kanone u tajanstvenom za mene je vazno jer treba razumjeti da se svijest proteze i izvan zivota i smrti. Ovim radom ne pokusavam dovesti na zemlju nesto bozansko ili tajno nego zelim da publika participira u zagonetki koja se stvara ispred njih, da traze smisao. Citajuci predavanja Rudolfa Steinera (studija antropozofije-magistarski rad ‘Anatomija Misli’) i njegove interpretacije Goethea moja umjetnost dobiva dimenziju vise. U jednom trenutku Steiner kaze: ‘Umjetnicka kreacija nema nista s time sto je nego s time sto bi mogla biti; ne realno nego moguce. Svakako s mojeg gledista jedan precizan ponor odvaja covjeka od puke realnosti.
Franko, koji je nepokretan, slijep i ne može pričati izvrsno komunicira pokretima oči i glasom. Gleda u tamu otvorenih očiju. Vrlo je načitan dječak i svakodnevno prolazi kroz knjige koje čita njegov otac. U tom pogledu napravio sam “Black Box” u koji se može ući i preko slušalica čuti glas njegovog oca koji čita knjigu i biti u potpunoj tami. Prostor je namjerno napravljen tijesno i skuceno.

Predgovor je napisala i procitala povijesnicarka umjetnosti Maris Stela Liska. Suradnja i podrska direktora muzeja Alde Cavica i restauratorice Vilme Vodanovic je neprocijenjiva.