Naziv izložbe “Figura” samo po sebi odaje sve ukupni koncept izloženih radova. Kroz moj interes i studiju antroposofije, kako je vole zvati nauke, na površinu je isplivalo njeno pravo lice. Osim dvije instalacije “Dio sono Io” te “Creazione I” postavljeni su i radovi koji su nastali u suradnji dva dječaka vezana uz kolica. Triptih je nastao u suradnji sa djecakom Rafaelom koji boluje od cerebralne paralize. Ovim radom ja ulazim u mogao bi reci onaj tajanstveniji dio antropozofije a to je zivcani sustav. Njegova omiljena podloga za crtez je koverta a poznavajuci njega i njegov nacin komunikacije to sigurno ima znacenje. Da li je to jednostavno ‘Put’ koji projecira beskonacne spirale koje opet proizlaze iz misli(mozga), mozda je to njegov izlaz, njegova paralelna realnost. Na kraju covjek je ipak vise svoja destinacija nego svoja sadasnjost. Spirala kao svemir, nemoguce za jedog kipara je ne suociti se sa svim pokretima i problemima kojima spirala odise. Koristeći kao platno njegove misli, tjeskobu i veselje, koje sadrže te kružnice i spirale te slikanjem preko njih golom rukom stavljam se u poziciju i direktan kontakt s njegovim osjećajima. U sredinu postavljam skoro potpuno bijelu površinu kako bi publika mogla ući u taj svijet te kako bi projecirali svoje misli, tjeskobe i veselje na njoj. Traziti inspiraciju i umjetnicke kanone u tajanstvenom za mene je vazno jer treba razumjeti da se svijest proteze i izvan zivota i smrti. Ovim radom ne pokusavam dovesti na zemlju nesto bozansko ili tajno nego zelim da publika participira u zagonetki koja se stvara ispred njih, da traze smisao. Citajuci predavanja Rudolfa Steinera (studija antropozofije-magistarski rad ‘Anatomija Misli’) i njegove interpretacije Goethea moja umjetnost dobiva dimenziju vise. U jednom trenutku Steiner kaze: ‘Umjetnicka kreacija nema nista s time sto je nego s time sto bi mogla biti; ne realno nego moguce. Svakako s mojeg gledista jedan precizan ponor odvaja covjeka od puke realnosti.
Franko, koji je nepokretan, slijep i ne može pričati izvrsno komunicira pokretima oči i glasom. Gleda u tamu otvorenih očiju. Vrlo je načitan dječak i svakodnevno prolazi kroz knjige koje čita njegov otac. U tom pogledu napravio sam “Black Box” u koji se može ući i preko slušalica čuti glas njegovog oca koji čita knjigu i biti u potpunoj tami. Prostor je namjerno napravljen tijesno i skuceno.
Predgovor je napisala i procitala povijesnicarka umjetnosti Maris Stela Liska. Suradnja i podrska direktora muzeja Alde Cavica i restauratorice Vilme Vodanovic je neprocijenjiva.
