Performans je zauzeo mjesto u glavnoj ulici Alexanterinkatu u Helsinkiju. Koliko god bilo hladno i kisovito tim vise je sami perf. privlacio vise paznje prolaznika. Natpisom na ledjima ‘I Escaped From The Finnish Museum Of Contemporary Art’ i obucen samo u pidjamu zelio sam prenijeti misao i poruku koliko sam umjetnik cini umjetnicko dijelo i koliko je u stanju napraviti da bi kao umjetnost prezivio. Vazno je visjeti ili biti postavljen u nekom muzeju, galeriji, danas iovako i onako svi vole pomagati umjetnost a i dobar Art Dealer ce uvaliti i prodati sve. U ovom slucaju nisam bio niti u muzeju niti u galeriji nego na cesti ‘smrzavao’ se i gdje su sada ti svi. Da me je netko htjeo ponjeti kuci krenuo bih sa njime vrlo rado, salio se, pricao, pio caj pa i porucao. To nemoze zamijeniti niti jedan muzej a ni galerija. To je interaktivna umjetnost, voljeti i biti voljen. Naravno pokraj mene je stajala popularna skrabica u koju sam skupio svasta, od kovanica do tableta, i to nije bilo dovoljno nasla se je i neka pametna glava pa me poceo vuci za rame, neznam mozda je mislio da sam neka lutka,’ ko bi znao. Uglavnom nitko me nije ponio sa sobom kuci, par kovanica i tablete. Bilo bi mi vrlo drago da je tako bilo posto sam taj performans radio tocno na rodjendan. Navecer smo zavrsili na plesnjaku u clubu Red Room a vrtio je Matthias Tanzzman. Naravno draga Monika Lebiedzińska i ja
.
