Za Noc Muzeja u Starome Gradu je bilo toliko hladno da bi se posramili i u Samoboru. U jednom dijelu muzeja je bila postavljena moja izlozba a u drugom je bila dokumentarna izlozba sto godina vatrogastva koji su u ovim predjelima jednaki herojima. To je inspiriralo i jedan moj rad koji kao skulptura ima moju umjetnicku viziju a ujedno u sebi nosi jednu veliku dramu. Organizacija od strane muzeja je bila savrsena tako da smo usprkos hladnom vremenu bili dobro posjeceni.

Naziv izložbe “Figura” samo po sebi odaje sve ukupni koncept izloženih radova. Kroz moj interes i studiju antroposofije, kako je vole zvati nauke, na površinu je isplivalo njeno pravo lice. Osim dvije instalacije “Dio sono Io” te “Creazione I” postavljeni su i radovi koji su nastali u suradnji dva dječaka vezana uz kolica. Triptih je nastao u suradnji sa djecakom Rafaelom koji boluje od cerebralne paralize. Ovim radom ja ulazim u mogao bi reci onaj tajanstveniji dio antropozofije a to je zivcani sustav. Njegova omiljena podloga za crtez je koverta a poznavajuci njega i njegov nacin komunikacije to sigurno ima znacenje. Da li je to jednostavno ‘Put’ koji projecira beskonacne spirale koje opet proizlaze iz misli(mozga), mozda je to njegov izlaz, njegova paralelna realnost. Na kraju covjek je ipak vise svoja destinacija nego svoja sadasnjost. Spirala kao svemir, nemoguce za jedog kipara je ne suociti se sa svim pokretima i problemima kojima spirala odise. Koristeći kao platno njegove misli, tjeskobu i veselje, koje sadrže te kružnice i spirale te slikanjem preko njih golom rukom stavljam se u poziciju i direktan kontakt s njegovim osjećajima. U sredinu postavljam skoro potpuno bijelu površinu kako bi publika mogla ući u taj svijet te kako bi projecirali svoje misli, tjeskobe i veselje na njoj. Traziti inspiraciju i umjetnicke kanone u tajanstvenom za mene je vazno jer treba razumjeti da se svijest proteze i izvan zivota i smrti. Ovim radom ne pokusavam dovesti na zemlju nesto bozansko ili tajno nego zelim da publika participira u zagonetki koja se stvara ispred njih, da traze smisao. Citajuci predavanja Rudolfa Steinera (studija antropozofije-magistarski rad ‘Anatomija Misli’) i njegove interpretacije Goethea moja umjetnost dobiva dimenziju vise. U jednom trenutku Steiner kaze: ‘Umjetnicka kreacija nema nista s time sto je nego s time sto bi mogla biti; ne realno nego moguce. Svakako s mojeg gledista jedan precizan ponor odvaja covjeka od puke realnosti.
Franko, koji je nepokretan, slijep i ne može pričati izvrsno komunicira pokretima oči i glasom. Gleda u tamu otvorenih očiju. Vrlo je načitan dječak i svakodnevno prolazi kroz knjige koje čita njegov otac. U tom pogledu napravio sam “Black Box” u koji se može ući i preko slušalica čuti glas njegovog oca koji čita knjigu i biti u potpunoj tami. Prostor je namjerno napravljen tijesno i skuceno.

Predgovor je napisala i procitala povijesnicarka umjetnosti Maris Stela Liska. Suradnja i podrska direktora muzeja Alde Cavica i restauratorice Vilme Vodanovic je neprocijenjiva.

Ilaria è Io
Ovaj puta radimo na projektu koji je iniciran od strane EX3 centra za contemporaneu umjetnost u Firenze. Mi kao grupa smo ga nazvali ‘CorridoiUltravasariani’. Kako je izlozba zamisljena kao put kroz Firenze tako ce se razni performansi i umjetnicke intervencije odvijati na raznim tockama po gradu. Ilaria Leganza i ja svoj dio cemo odraditi na podrucju ex. Psihiatarske Bolnice San Salvi. Ovo mjesto nije odabrano samo tako na prvu nego je slag na tortu naseg dugogodisnjeg posjecivanja tog prostora i studije kako su ljudi tamo zivjeli i kako su bili tretirani od strane osoblja. Kroz to vrijeme smo pricali sa rijetkim ljudima koji su se tamo znali zadrzavati jos u 60tim godinama dok su bili mladi te prolazili kroz razne dokumentarne snimke iz vremena dok je bolnica bila u punoj snazi. Bolnica koja je kao mali grad je bila koncipirana tako da su svi bili zajedno i stari i djeca i delikventi i zaostali koji bi preko dana setali i navlacili jedni druge, sto nije nikako bilo dobro. U cijelom tom ogromnom kompleksu zgrada nalazi se i udruga Chille della Balanza koja na neki nacin svojim programom i djelovanjem odrzava na zivotu povijest te institucije. Na tom podrucju na kojem su sada vrtici i razni uredi nalaze se dvije zgrade koje su ostale kao slika tog vremena. La Tinaia je zgrada u kojoj se i danas nalaze mentalno zaostale osobe i kroz koju mi cesto prolazimo i razgovaramo sa osobljem kako bi doznali sto vise. U prostoru La Tinaie se nalazi veliki studio gdje bolesnici uzivaju u Art terapiji, nevjerojatno koliko su snazne te slike i skulpture a i prisutni su na najvecim izlozbama po europi i u privatnim kolekcijama Outsider Arta.
Druga je ex. djecji odjel bolnice. E tu zgradu je okupirao gospodin Mario na kojeg su nas uputili iz Chille della Balanza i morali smo nekako doci do njega kako bi tamo usli. Kada smo usli unutra i kada nas je poceo vozati po prostorijama u kojima su jos uvijek bili ljecnicki kartoni razbacani po podu zatim plasticne epruvete i ti strgani kreveti, nazirao se neki uzas. Krenuli smo u dio u koji su valjda usli samo rijetki a to su podzemni hodnici gdje su se nalazile celije , za one najgore, a i tim putevima su se kretali doktori kako bi brze prolazili izmedju zgrada i kako nebi trebali prolaziti kroz kaos koji je vladao u dvoristu. Ima tu jos puno stvari, predivna zgrada kazalista koje su imali zatim zgrada Villa Panico okupirana od strane anarhista koji nedozvole fotografiranje pa sve do neizbjeznih Roma.


Ilaria ce postaviti neke svoje radove vezane uz arhitekturu i prostor a ja cu pustati projekcije u napustenom dijelu bolnice. Jos bi to napravili i u podzemnim hodnicima ali nemamo kljuceve a odlucili smo da necemo ispitivati za nikakve dozvole jer su jako osjetljivi, na sve. Krademo struju, skupljamo stolice bacene posvuda, otvaramo sampanjac i ludilo moze poceti.

Isjecak iz projekcijeIsjecak iz projekcije

Instalacija ‘Creazione I’ u sebi sadrzi jednu ideologiju koja je ne samo uobrazena u hram, nego i u ulaz spiritualnih, nadprirodnih svijetova u fizicki osjetilni svijet.
Na toj izlozbi jos jednom suradjujem sa svojom najboljom prijateljicom i talijanskom umjetnicom Ilariom Leganzom. Jedna predivna osoba ciji rad se proteze od MISTIKE do MISTIKE. Jednostavno zaljubljen u njenu umjetnost.
Izlozba je bila pod pokroviteljstvom Comune di Firenze i Accademie di Belle Arti di Firenze a tu smo i prikljucili mlade glazbenike iz Conservatorio L. Cherubini iz Firenze koji su rasturili na otvorenju, svirali su jazz, funky, electro jazz i to u muzeju u samom najcentru Firenze.

‘Instalirana’ ispred restorana cocktail bara ‘il teatrino’ u Starom Gradu.

Jedna velika i vazna izlozba pod pokroviteljstvom Accademia di Belle Arti di Firenze, Regione Toscana, toscanaincontemporanea, Provincia di Firenze i Centro per l’arte contemporanea Luigi Pecci. Kustosi su poznati umjetnicki kriticar i profesor Gianni Pozzi zatim Susanna Ragionieri i Laura Vecere.
Nakon par dana cekanja da li ce rad proci ili ne krenulo se u realizaciju. Ilarija i ja opet zajedno, nerazdvojni. Cak su nam i radove stavili jedan do drugoga, njezin u malu prostoriju odmah na ulazu koju je imala samo za sebe i moj rad iznad stepenica 5×5 metara, nemres fulat. Ja nisam trebao biti tamo, u toku postavljanja, ali bio sam jer opet je taj duh organizacije i zezanja u zraku. Tu postavljam video na kojem je u pozadini natpis Maurizia Nannuccia fiorentinskog umjetnika i time se prvobitno uvaljujem u veliku raspravu o tome sta i kako i to sa Gianni Pozziem koji mi je poslje i bio u komisiji na magistarskom radu. Dobar je, crni humor i ironija su mu glavno oruzje tako da smo sve dobro razlozili a onda se i dobro nasmijali. Sama izlozba prolazi odlicno , tu su jos na divlje ispred muzeja napravili performans Fiati Sprecati koji su jedan od najvecih duhackih orkestara, benda neznam kako bi to nazvao, ima ih negde oko 25 otprilike. Najglasnija truba je bila Claudia, kako mala zena a kako rastura. Znam da smo posle otisli na pizzu.