Izlozba ‘Garden Art’ je bila dio Fiorentinskog projekta tj. Dana kada su svi umjetnicki studiji i povijesni vrtovi otvoreni 24 sata. Ja nisam bio prisutan zamolio sam Nelu da objesi moje slike tako da o samom otvorenju i nemam sto za reci. Ovdje predstavljam seriju slika ‘Burned Cityes’ gdje opet koristim bijelo kao vrata koja su otvorena svakome tko zeli uci. Nekako me ta crna kojom zelim prikazati nemir opet skroz smiruje. Znam da je ovdje, znam da se siri, znam da kapitalizmu nema premca. Ti gorostasi koji se protezu i svako jutro su sve veci nam ipak gledaju u ledja, a to samo zato sto smo okrenuti na drugu stranu. Zato sto smo se okrenuli prema sebi i tamo trazimo hram u kome cemo se pokloniti.

Evo nas, opet ista ekipa u istoj galeriji. Ovoga puta nam se prikljucio i Vinicio, stvarno ljepo drustvo, tri fiorentinca, amerikanac rodom iz Firenze, kolumbijka, poljakinja i hrvat.

Ovo je veliki prvijenac za mene, na vidjelo izlazi moja studija iliti proucavanje antropozofije. Na izlozbi postavljam instalaciju ‘Dio sono Io’, koliko je ona interaktivna razumjeti ce oni koji su je znali gledati. Instalacija je radjena posebno za ovu galeriju, postavljena na mjesto predvidjeno za nju, prakticki ogradjena sa prednje i zadnje strane. Mjesto koje ce je ispuniti posebnom snagom. Separirana od ostatka galerije zeli reci koliko je svaki covijek, narod bi rekao otok. Za mene zivot, ovaj zemaljski, je umjetnicka manifestacija duse jer na kraju i nase misli su kreirane prema nasem duhovnom stanju. Vjerujem da nisam jedini koji tako misli, vjerujem da ce se ovdje prepoznati i mnogi drugi. Da li je u tome ta interakcija. Ako dopustimo reci da u umjetnosti opcenito ljudski duh uzvisuje materiju, moramo priznati da i umjetnicko dijelo uzvisuje ljudski duh.

A sada kada bi isao pricati o velikom Bijelom mogao bi spomenuti samo jednu modernu bajku autora Ermanno Bencivenga koji pise o malom djetetu koje sijedi pokraj prozora i igra se sa praznom stranicom papira, potpuno bijelom. U sljedecem trenutku od te iste stranice nastaje avion i polijece sa prozora odapet rukom dijeteta. Tako leti i leti slobodana upoznavajuci svijet dok sve njene prijateljice ispisane vaznim rijecima budu zguzvane i pretvorene u pepeo.

Galerija Renessans nalazi se u samom centru Firenze tocnije u Via Ghibellina. Predivna moderna galerija koja je prije uredjenja bila renesansna crkva. Kustos u galeriji je jedna lijepa djevojka Monika Lebiedzinska, moja velika prijateljica. Sjecam se da smo tu izlozbu organizirali u relativno kratkom roku posto smo svi imali manje vise pripremljene radove. Kao ekipa smo funkcionirali fantasticno, svi smo bili prijatelji, izlazili zajedno, radili zajedno, uglavnom kreativno kratili vrijeme. Grupa ljudi koju svako zeli u svojoj galeriji, bar smo mislili da je tako.

Na izlozbi predstavljam dvije bronce i jedan patinirani gips, to su moji radovi jos od kad sam bio zaludjen Futurismom. Futurizam nije bio samo pokret nego zivot i nacin zivota. Od muzike, likovne umjetnosti, kazalista, kuhinje, poezije preko proze pa sve do nacina oblacenja. Dinamizam mi je bio glavna preokupacija, kako zaustaviti vrijeme na trenutak, uobliciti ga i ponovo pustiti da tece. Ljubav i forma. Ja mislim, zapravo zelio bih da je tako, da je moj profesor Antonio Di Tommaso imao neki magicni utjecaj na mene. Taj prof. je gorak. Znam da nismo progovorili dvije rijeci u godinu i pola i onda kada je valjda konacno shvatio da mi je skulptura primarna stvar i da dolazim svako jutro prije njega u Aulu poceli smo razvijati komunikaciju. Fiorentinski kipar starog kova sa ‘dusu bi dao za takav studio’ se ipak znao nasmijati, a i mene. Galerija je bila koncipirana tako da je imala i mali bar a za pjenusac se je pobrinula gazdarica, prposna ruskinja.

Turska Kupelj, Ulica Cara Dusana, Beograd. Nevjerojatan prostor, velik, inspirativan, kao stvoren za studio. Ovdje nas par radimo, snimamo kratke videee, neki puta spavamo i uglavnom dobro se provodimo. Moj dragi prijatelj i multimedijski umjetnik u to vrijeme i profesor na Saci-u u Firenze Dejan Atanackovic / koji je ujedno i voditelj projekta/ me zainteresirao za reciklazu te mi napomenuo kako se u Beogradu reciklira vrlo malo materijala i da je to veliki problem. Ako je veliki, meni se nece biti problem pozabaviti time. Jos je pala ideja da bi mogli pozvati TV na intervju. Odlicno. Sljedeci korak je bio odlazak na glomazni otpad, a tamo oh, nema sto nema. Prvo sam se dohvatio velike cetke za pranje ulica pa starih auto guma, koluta za namatanje kabela, sjedala od automobila itd. Ljudi su to natovarili na kamion i vozi. Kada je sve bilo istovareno u Kupatilu krenuo sam mazati ruke, masinskom masti i neznam cega sve nije bilo. I tako nekih tjedan dana. Cijelo vrijeme smo uglavnom provadjali tamo, a najvise Leonardo i ja. On je veliki slikar, fiorentinac, pa su mu i slike bile velikih dimenzija, sjecam se. Dosao je autom iz Firenze dok smo mi drugi dosli busom tako da smo obisli Beograd uzduz i popreko. Ali ipak voznja taksijem je bila najbolja, dignes ruku, staje odmah a oko brzine nema problema. Za sto mi nije trebao nikakav prijevoz u ovom gradu je put do hotela, smjesten na Dorcolu, kao stvoren. Par dana prije same Izlozbe je dosla TV, snimili su interviju samnom gdje sam ja, na naravno na tecnom engleskom, educirao nase susjede kako i sto poduzeti u vezi reciklaze. Kako zivijeti kvalitetnije i biti savjestan gradjanin. Vecer izlozbe je protekla u najboljem redu, otisli smo na veceru.

U medjuvremenu umjetnica i moja dobra prijateljica Jana Stojakovic snima video koji kasnije cini dio instalacije koju postavlja u Turskom Kupatilu. Atmosfera je velicanstvena, kreativnost frca na sve strane.

Sjecam se tog ranog ranog budjenja i odlaska ispod Gazele ko danas. Bio sam naoruzan voljom i dvijema mladim umjetnicama Rosellom i Milom koje su participirale moj projekt Igloo. Jos iz Firenze sam poceo traziti slike po netu tog Romskog naselja zvanog Karton Siti i proucavati materijale od kojih su napravljene te kucice. Bilo mi je jasno, ako zelim tamo na njihovom teritoriju graditi igloo, morati cu se barem malo pokefati sa njima. Tako je i bilo, ali je sve proslo ok kroz razgovor o umjetnosti itd. Uglavnom dosli smo. Odjednom evo i mog starog prijatelja Svede iz Begesa. Svi smo tu, mi i jos petnaestak malih Roma. Kako je dan odmicao Roma je bilo sve vise a s time i vise buke. Sjecam se imao sam limenku spreja, napola potrosenu, koju mi je uzela jedna mala da bi u sljedecem trenutku njezin brat ili prijatelj, neznam, poceo cupati je za kosu i ljepiti samare samo da bi dosao do te limenke. Koja je to zabava,ha. Imali smo par narandja pa reko ‘evo mali hoces’ a on nista drugo nego zalaufa narandju u Savu. Bilo je tu jos prica, od toga da su se pomahnitalo poceli potpisivati sprejem po stupovima mosta na nekoj nerazgovjetnoj cirilici do break dancea u tek pocetom Igloo i da ne duzim.



Igloo je radjen od stiropora, bijeli, kako bi bio neki odgovor na njihove barake putopisnih boja izradjene od igle do vlaka, u obliku spirale koja za mene ima galakticko znacenje. U to vrijeme sam i dosta studirao Bijelu boju, njena znacenja kroz kulture i psihologiju. Bijela je korijen zivota, da li je to istok ili zapad, da li to bilo rodjenje ili smrt. Nemoguce se za jednog kipara ne suociti se sa znacenjima, problemima i mistikom spirale. Spirala je ugradjena i u DNA, moj DNA. Projekt je uspio vrlo dobro, Igloo je bio namijenjen djeci kao igracka tako da sam i tu bio zadovoljan, poslikali smo i odlazak.

Pa ne, bilo bi dosadno da smo otisli sam’ tak’, samo sto sam ga poslikao navalili su na njega ko Romi i destrukcija, unistili ga do daske, a meni je ponestalo baterije da i to snimim. Sto bi ja dao da sam kao mali imao Igloo u dvoristu, ‘ko zna. Ostavio sam dvadesetak kvadrata stiropora jednoj obitelji za izolaciju kuce i polazak. Skoro pa da sam zaboravio, tu se desila jos jedna zgoda. Kako po svim stupovima mosta pokreceno pise Shishanje kod Seburana moje dvije prije su to htijele uljepsati pa su bojama napravile veliki znak, ali napravile su kobnu gresku. Napisale su SISANJE KOD SEBURANA /umro sam od smijeha, jedna talijanka a druga bugarka/ tak’ da su to klinci sa gustom i masno izgadjali blatom. Koji dan, poslije sam otisao naravno prema Turskom Kupatilu u Cara Dusana gdje mi je drugi studio i gdje pripremam nesto drugo. Neznam sto je poslije bilo.
———————————————————————————————————————-
Evo me u Galeriji Akademije Lepih Umetnost u Beogradu. Ovdje bih trebao postaviti izlozbu fotografija projekta Igloo ispod Gazela mosta. Koliko se sjecam sve je proteklo u dobrom zezanju a posto je Galerija odmah na Knez Mihajlovoj a.k.a. Tkalca bilo je i lepih znatizeljnih lica koja su navracala i raspitivala se kad ce da bude otvorenje, ‘ko smo mi i gde izlazimo. Znam da smo u galeriji izlagali samo jedan Amer, Andreas i Viola koji su imali vrlo zanimljiv fotografski projekt i ja. Kustosi krajnje opusteni i spremni na svaku pomoc. Ta galerija je stvarno posjecena.