‘Instalirana’ ispred restorana cocktail bara ‘il teatrino’ u Starom Gradu.

Jedna velika i vazna izlozba pod pokroviteljstvom Accademia di Belle Arti di Firenze, Regione Toscana, toscanaincontemporanea, Provincia di Firenze i Centro per l’arte contemporanea Luigi Pecci. Kustosi su poznati umjetnicki kriticar i profesor Gianni Pozzi zatim Susanna Ragionieri i Laura Vecere.
Nakon par dana cekanja da li ce rad proci ili ne krenulo se u realizaciju. Ilarija i ja opet zajedno, nerazdvojni. Cak su nam i radove stavili jedan do drugoga, njezin u malu prostoriju odmah na ulazu koju je imala samo za sebe i moj rad iznad stepenica 5×5 metara, nemres fulat. Ja nisam trebao biti tamo, u toku postavljanja, ali bio sam jer opet je taj duh organizacije i zezanja u zraku. Tu postavljam video na kojem je u pozadini natpis Maurizia Nannuccia fiorentinskog umjetnika i time se prvobitno uvaljujem u veliku raspravu o tome sta i kako i to sa Gianni Pozziem koji mi je poslje i bio u komisiji na magistarskom radu. Dobar je, crni humor i ironija su mu glavno oruzje tako da smo sve dobro razlozili a onda se i dobro nasmijali. Sama izlozba prolazi odlicno , tu su jos na divlje ispred muzeja napravili performans Fiati Sprecati koji su jedan od najvecih duhackih orkestara, benda neznam kako bi to nazvao, ima ih negde oko 25 otprilike. Najglasnija truba je bila Claudia, kako mala zena a kako rastura. Znam da smo posle otisli na pizzu.

Naslov ‘Anatomija Misli’. Tema je bila studija antropozofije kroz predavanja Rudolfa Steinera o kojima je pisao Carl Unger. ‘Anatomija Misli’ je naslov koji opisuje moj stav prema samoj studiji a time i moj stav prema umjetnosti. Da li u potpunosti ili ne nije ni vazno jer, rekao bi Steiner: ” Umjetnicki rad je uzviseni cin koji uzima formu tamo gdje se misao stapa u osjecaj”, tako da sama ta materijalizacija osijecaja o kojoj sam ja /moja malenkost/ pricao jos odavno me stavlja u direktan kontakt sa naukom o zivotu. Kao glavni mentor prati me profesorica iz anatomije Vincenza Vitale, meni osobno nevjerojatna zena, sa njom svijet postaje zanimljiviji. Prolazili smo i kroz misli C.G.Junga. Drugi profesor koji me pratio je multimedijalni umjetnik Carlo Isola. Na samo izlaganje je dosla cijela svita, osim naravno njih dvoje bio je tu umjetnicki kriticar Gianni Pozzi zatim zamjenik direktora i umjetnik Vincenzo Ventimiglia, umjetnik Massimo Orsini te profesorica i kustos Laura Vecere, a rad koji sam izlozio bio je ‘Creazione I’. Gianni Pozzi me rastavio na komade.

Performans je zauzeo mjesto u glavnoj ulici Alexanterinkatu u Helsinkiju. Koliko god bilo hladno i kisovito tim vise je sami perf. privlacio vise paznje prolaznika. Natpisom na ledjima ‘I Escaped From The Finnish Museum Of Contemporary Art’ i obucen samo u pidjamu zelio sam prenijeti misao i poruku koliko sam umjetnik cini umjetnicko dijelo i koliko je u stanju napraviti da bi kao umjetnost prezivio. Vazno je visjeti ili biti postavljen u nekom muzeju, galeriji, danas iovako i onako svi vole pomagati umjetnost a i dobar Art Dealer ce uvaliti i prodati sve. U ovom slucaju nisam bio niti u muzeju niti u galeriji nego na cesti ‘smrzavao’ se i gdje su sada ti svi. Da me je netko htjeo ponjeti kuci krenuo bih sa njime vrlo rado, salio se, pricao, pio caj pa i porucao. To nemoze zamijeniti niti jedan muzej a ni galerija. To je interaktivna umjetnost, voljeti i biti voljen. Naravno pokraj mene je stajala popularna skrabica u koju sam skupio svasta, od kovanica do tableta, i to nije bilo dovoljno nasla se je i neka pametna glava pa me poceo vuci za rame, neznam mozda je mislio da sam neka lutka,’ ko bi znao. Uglavnom nitko me nije ponio sa sobom kuci, par kovanica i tablete. Bilo bi mi vrlo drago da je tako bilo posto sam taj performans radio tocno na rodjendan. Navecer smo zavrsili na plesnjaku u clubu Red Room a vrtio je Matthias Tanzzman. Naravno draga Monika Lebiedzińska i ja
.

Ova izlozba je postavljena bas za stotu obljetnicu Futurizma a izlozbu je postavio u svojoj Auli Andrea Granchi profesor na Accademia di Belle Arti di Firenze i umjetnik pretezno slikar koji radi i u kazalistu Teatro Comunale di Firenze na velikom projektu i festivalu Teatro del Maggio Musicale Fiorentino. Odlicno svi smo ovdje, pravo slavlje Futurizma za koji sam ja itekako sentimentalno vezan. I ovdje , Ilariu i mene, profesor Andrea Granchi zove da postavimo video Fu…ismo. I lijepo su nas predstavili direktor akademije i prof. Andrea Granchi.

Izlozba Start Point je organizirana na inicijativu Accademia di Belle Arti di Firenze. Velikim dijelom je organizirana u povodu stote obljetnice Futurizma. Ovdje sam pozvan da napravim video, zeljeli su da bude dokumentarni. Naravano uz mene je cijelo vrijeme moja najdraza umjetnica i prijateljica Ilaria Leganza. Poznavajuci Futuriste i oni bi zeljeli da je taj video pun ironije, fala bogu toga nece faliti jer smo dobro opremljeni od literature pa sve do muzike.
Video napravljen u maniri futurista.

Notte Bianca je veliki tulum u Firenze, osim sto je vecina ducana i njima slicnih otvoreno cijelu noc tu je i provod. Dj-i stavljaju pulteve na ceste i nogostupe, galerije su otvorene, umjetnicki studiji, ljudi su skroz izmijesani oni koji bi setali gradom u podne i kruzili po ducanima sa onima koji se iskradaju samo nocu i kruze po clubovima i rupama. Sveopce ludilo. Kao i mnogo puta najveci tulum je na OltrArno tj. preko rijeke, tuda se i mi sunjamo. Znam da smo vecinu veceri proveli Veljko , Lea i ja i to na Santo Spirito. Iz stana u prizemlju su iznjeli zvucnike na prozore dok je netko vrtio ploce , cijela piazza je bila na nogama No standing Only dancing. Ja drugi dan postavljam instalaciju-performans, ‘Pescatore Sarcastico’, to ce biti zanimljivo. Mislim da sam skoro direktno sa tuluma isao tamo, pokupio doma stvari i na posao. Jos su ljudi bauljali po cesti dok je sunce peklo ko’ ludo, i evo jedni od njih Carolina i Vale. Proveli su neko vrijeme samnom vjerojatno su mislili da ce moci izdrzati ali uskoro su odustali i ciao. Performans je zuzeo mijesto pokraj Rijeke Arno, skoro odmah do Ponte Vecchia. Poceo sam sa mosticem kojeg sam presvukao u Bijelo, zatim sam presvukao i potok u Bijelo. Ljudi koji su tu iznad prolazili i vjerojatno jedva cekali da zaspe, malo im je jasno o cemu se tu radi. Dosao je Mirko, on je najbitnija karika u ovom performansu tako da smo poceli sa sminkanjem tj. obukao sam i njega u Bijelo. Zelio sam da on bude Bijela Noc, vrhunac estetike, platforma otvorena za svaku intervenciju. Po karakteru je potpuno odgovarao i uklapao se u pricu koju sam pricao jer ta prica je interpretirana kroz dvije razlicite ideologije, njegovu i moju, a zavrsava isto. To sto je on imao bijeli stap u ruci i drzao ga kao da peca zeli samo pokazati koliko je u stvarnosti potrebno biti uhvacen. Koliko je u stvarnosti potrebna zelja da se otvoreno stane pred nekoga u cijeloj svojoj apsolutnosti i kaze Ja. Taj, jedan od najintimnijih trenutaka zaokruziti ce nase postajanje.

Posto je to bio drugi dio Bijele Noci cijeli taj hepening je potrajao cijeli dan i u noc. Bilo je tu jos umjetnika koji su se predstavljali raznim performansima itd. Zabavili smo se.